Hrvatska tragedija ( osiromašeni nemaju pravo na život )

depressed-woman
Očajna poruka upućena Udruzi Blokirani(h) putem e mail servisa

“Pišem ovo iako znam da je uzalud. Blokirana sam 2016. godine za dug iz 2005. jer mi smo sa Vukovarskog podrucja. Nismo 7 godina primali mirovinu.
Muž mi umro u Osijeku na dijalizi.
A ja u prognaničkom naselju zadužila na mobitel, ne puno, ali nisam to mogla platit,i više ništa do lane o tome nisam znala.

Muž mi je umro, a djece nemam.
Imam 74 godine, bolesna i to ozbiljno, na štakama, sad čekam invalidska kolica, dijabetes na inzulinu, 3x na dan i tablete. KOPB imam i velike vrtoglavice.
Mirovinu 2022 kn ali imam i kredit i ovrhu.

Mrenu na oba oka. Ne smiju me operirati, ni oči, ni koljena, srce neće izdržati.
Čekam komisiju za postotak invalidnosti i pomoć od skrbi jer čovjek koji me pomaže džabe me služi i od 1360 kn mojih ne bih mogla živjeti.
Dvije sestre mlađe od mene sam sahranila.Djece nisam imala. Muža sahranila prije 2 godine.
Sad sam sama, taj tuđi čovjek ako me istjera nemam kud. Stan sam skoro za dzabe prodala za dugove. Nema mi tko bi mi mogao pomoći i za kovčeg nisam dobila ni lipu.

14 godina nismo primali mirovinu iako kažu da jesmo.
Ali to nije istina.
Kada sam vidjela da je sve porušeno i uništeno, žuć mi je na licu pukla jedva su me spasili , u Vukovaru pod vedrim nebom operirali.

Nemam snage da Vam pišem više.Lijekove skoro sve nadoplaćujem i kupujem.
Ne znam što raditi ako ima neko srce da me barem odblokiraju.Sve mogu dokumentirati.Poslala sam Hanžekoviću sve što su tražili, odgovora nema.Ponekad socijalna skrb malo pomogne, a meni treba stalna pomoć što ovaj čovjek čini i to za džabe.

Hvala Vam ako ste me razumili, Milica
Hvala”

Siromašna, prezadužena, bolesna, u staroj dobi i nikakve pomoći nema. Socijalno isključena i osuđena na polaganu smrt, živi od milostinje, odrezana od osobnog dostojanstva ljudske rase koja bi svakome od nas trebala biti zajamčena, ako ne po rođenju, a ono po osnovi Ustava.
Ovrsni postupak ostaje, blokada ostaje, kamate rastu,a obzirom da dug nije presao iznos od 30 000 kn nema pravo ni na osobni bankrot.
I ja joj ne mogu pomoći drugačije osim da se i dalje borim protiv bezdušnog ovrsnog pravosuđa koje izvrsnim dekretom oslobađa tajkune, a osudi sirotinju na tesku smrt. Izvan sudskog procesa.
Političari nezainteresirani što je skoro 300 000 obitelji izvan zakona.
Ovakvih tužnih, očajnih zaboravljenih ljude ima po cijeloj Hrvatskoj. Treba im pomoć.
Mi kao udruga, bez financijske podrške, ne možemo ni urede otvarati po Hrvatskoj da bismo zaboravljenim ljudima pomogli. Napisali dopis u njihovo ime, vodili predmet, dokumentirali, arhivirali da povijest pamti, otisli do lokalnog predstavnika države i apelirali da im se dodjeli stan, stalna pomoc, izlaz iz dozivotnog pakla kamatarenja.
Mene boli srce kad pročitam pisma ljudi i ostanem zapanjena u nemoći u nevjerovanju da smo 3 godine potratili u pregovorima sa najvišim državnim predstavnicima koji nisu pomogli jer gledaju samo na svoje ambicije i interes vlastite grupacije, stranke iza koje se kriju.

A mali ljudi i njihova velika nemoć ostaju nama. Javljaju nam se poput ptičica gdje osjete malo ljudske topline i razumijevanja. Dnevno ih primamo vec tri godine.

Nijednu sudbinu nisam uspjela zaboraviti, zabije se duboko u srce i zato, jer nemaju volje pomoći ovim ljudima, prezirem vlast u Hrvatskoj.
Žao mi je

Potpis
Miriam

Leave a reply