Svaki pokušaj pritiska na privatno vlasništvo poreznom represijom u bilo koje svrhe protuustavnim.

Iracionalan je običaj Vlade predlaganja neustavnih rješenja, što napokon treba prestati. Nametanje opet novog poreza ovaj put na kamate od štednje, u zemlji koja je upravo zbog prevelikih poreznih opterećenja gospodarski godinama nazaduje, je nelogično, nerazumno i protuustavno, a golemoj većini građana još i antisocijalno i besmisleno.

“Uvođenje poreza na štednju da bi ljudi više ulagali” je iracionalno, jer štedni depoziti građana u bankama su izvor upravo najpovoljnijeg kapitala za financiranje gospodarstva i izlazak iz gospodarske krize.

Prosječni građani nemaju nikakav kapacitet znanja ili sposobnosti, ali niti pravne ili druge sigurnosti, da bi mogli ulagati u druge oblike prometa kapitala, a posebno ne u hrvatskim toksičnim uvjetima privređivanja.

Pravo vlasništva iz čl.3. temelja tumačenja Ustava i jamčenje prava vlasništva iz čl.48. čini svaki pokušaj pritiska na privatno vlasništvo poreznom represijom u bilo koje svrhe protuustavnim. Svatko ima pravo na slobodno i bez pritiska uživanja svog vlasništva, dakle i kapitala.

Neustavnost i kontraproduktivnost takvog poreza proizlazi iz činjenice da je u RH godinama inflacija veća od kamata koju građani ostvaruju štednjom, osim nekoliko mjeseci deflacije u ovoj godini. Točnije od uspostave RH do danas inflacija je svake godine ne samo poništavala dobit od štednje, nego je dobit negativna, zbog čega građani kontinuirano ostvaruju gubitak na štednji, pa ne postoji pozitivna porezna osnovica, koja bi prema poreznoj teoriji o oporezivanju novonastale vrijednosti, bila primjenjiva. Obrnuto od ovog destimulativnog prijedloga poreza na kamate država mora ponuditi rješenja kojima potiče štednju i tu štednju štiti od inflacije, što je obveza države iz čl.49.st.3. Ustava da potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana. Predloženim porezom Vlada čini obrnuto od svojih ustavnih obveza, tj. izravno krši Ustav RH, i osiromašuje građane, što je nedopustivo u svakom smislu i razlog je za ostavku, jer je Vlada dužna držati se Ustava višestruko: kao i svi po čl.5, zatim po službenoj dužnosti iz čl.108. Ustava, ali i Etičkom kodu državnih službenika.

Neustavnost proizlazi i iz čl.51.st.2. po kojem se porez mora obračunavati na načelu pravednosti, naravno da nema govora o pravednosti poreza, ako je inflacija veća od kamata na štednju, što je do sada uvijek bio slučaj. To je zapravo prijedlog poreza na gubitak, što je dokaz neubrojivosti. Linearno naplaćivanje ovog poreza svima je nepravedno, antisocijalno i neustavno po citiranom ali i čl.51.st.1. o plaćanju javnih troškova u skladu s gospodarskim mogućnostima. Građani koji ne zarađuju ili su im prihodi mali, nemaju gospodarske mogućnosti i po ovoj Ustavnoj odredbi nisu dužni plaćati ništa. Zamislite svakodnevnu situaciju u kojoj su danas stotine tisuća građana, koji su ostali bez posla i koji životno ovise o svojoj ušteđevini, ako ju uopće imaju, da moraju platiti porez na kamate od takve štednje, to je ne samo protuustavno po više odredbi Ustava, nego je van svake pameti i štoviše, predstavlja financijsko zlostavljanje tih građana, a to je zapriječeno Ustavom u čl.23. o zabrani bilo kakvog oblika zlostavljanja, pa i financijskog, što je opet povreda Ustava.

Neustavnost proizlazi iz čl.49.st.4.: “Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.” Jasnije ne može biti: osnovno pravo koje kapital ima ulaganjem u štednju je upravo pravo na kamatu, koja se Pravnom snagom Ustava nikome ne smije umanjivati ! Porez na kamatu je apsolutno kršenje ove ustavne odredbe!

Neustavnost proizlazi iz čl.3. o socijalnoj pravdi, jer svim građanima malih ili bez prihoda, nezaposlenima, umirovljenicima i sl. je van svake pameti naplaćivati porez na kamatu od štednje, ako su ju građani uopće uspjeli ostvariti dok su još imali zaposlenje, jer je namjena te štednje golo preživljavanje, naplata poreza ovim grupama građana bi ušla i u opis genocida.
Osim toga Vlada vrši kazneno djelo obmane javnosti, jer je nekoliko puta najavljivala da novih poreza neće biti, a takav porez nema uporište ni u Planu21, niti Ustavu, temeljem kojega su dobili mandat. Odustajanjem od Plana21 Vlada gubi pravnu legitimaciju za takav potez, a ustrajanje na njemu je i povreda Ustava RH čl.1, po kojem vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, a ne Vladi koja je odustala od plana za koji su dobili mandat. Svako izlaženje izvan okvira za koji su dobili mandat je izravno kršenje ove ustavne odredbe, jer uzurpiraju vlast. Vlada nije dobila izbore obećanjem o povećanju poreza, naprotiv.
Gotovo jedina komparativna prednost RH u odnosu na zemlje u okruženju, u mnoštvu prepreka i nepovoljnosti negativnih za investitore, je bila upravo neoporezivanje kamata, pa nema opravdanja tu rijetku prednost odbaciti, već obrnuto, uz tu prednost treba stvarati nove i veće prednosti za dotok investicija i kapitala.
Depoziti građana su onaj kapital koji čini kreditnu sposobnost banaka za financiranje oporavaka gospodarstva, pa je nelogično da Vlada pokušava ovakvim porezom umanjiti i tu mogućnost oporavka gospodarstva, besmislenim kontraproduktivnim i najgore protuustavnim porezom. Svako novo porezno opterećenje se pokazalo štetnim usprkos pravovremenog javnog upozorenja ekonomske i porezne struke. Logično je da se od loših metoda mora odustajati, a ne obrnuto, dakle sve poreze treba radikalno smanjivati i na njih vezano nepotrebno zaposlene u državnoj administraciji.
Preskupu glomaznu državnu administraciju i javne službe treba svesti na mjeru koju građani mogu financirati bez zaduženja i visokih poreza, što znači da više od 100.000 državnih uhljebljenih službenika treba odmah otpustiti. U današnje doba kompjutora i interneta svaki državni službenik je od desetak do nekoliko tisuća puta efikasniji u svom poslu od nekadašnjih, pa je porastom ovakve efikasnosti trebalo istom stopom radikalno smanjivati državnu administraciju, a u praksi se dogodilo obrnuto, za što ne postoji racionalno opravdanje. Zbog golemog opsega nepotrebnog zapošljavanja radi se o udruženog poduhvatu oštećivanja državnog proračuna u korist privatnih osoba i to isključivo na bazi porasta poreznog opterećenja i rasta duga središnje države za plaće i druge troškove tog viška. Vlada iracionalno poreznom presijom štiti i financira takvo nezakonito i protuustavno zapošljavanje. Naime, svi građani imaju jednaka prava na sve javne poslove i državne službe prema Ustavu čl.44. i čl.55. ali i čl.3. o socijalnoj pravdi koja je temelj tumačenja Ustava, iz čega je jasno da se svi državni službenici moraju redovito rotirati s nezaposlenim građanima na tim položajima temeljem Pravne snage Ustava o socijalnoj pravdi. Potpuno je nelogično, nepravedno, nesocijalno i protuustavno da jedan građanin ima posao u državnoj administraciji, plaću i posljedičnu mirovinu, status i privilegije, a drugi nezaposleni građanin istih kvalifikacija nema ništa od toga i gladuje. To je teška povreda osnovnih Ustavnih načela i citiranih odredbi. Nitko ne smije temeljem Pravne snage Ustava imati ugovor na rad na neodređeno u državnoj službi, već se mora pravedno rotirati sa svim nezaposlenim građanima istih kvalifikacija, a lošijeg socijalnog statusa sukladno socijalnoj pravdi koja je i temelj tumačenja Ustava RH po čl.3.

Umjesto smišljanja novih poreza, Vlada ne samo da mora stvarati povoljne uvjete gospodarstvu, nego sama mora osmišljavati i pokretati proizvodnju, u funkciji poslodavca. Bez takve državne proizvodnje ne može biti gospodarskog oporavka, jer sve uspješne države imaju vlastitu državnu proizvodnju, na koju se sekundarno naslanja privatno poduzetništvo.

Ako Vlada zbog iracionalnih razloga ne želi smanjiti broj državnih službenika, onda ih barem može pravedno u skladu s Ustavom rotirati s nezaposlenim građanima temeljem čl.3. 44. i 55. Ustava RH. Za nepoštivanje Ustava, temeljnog pravnog akta države, nema opravdanja, naprotiv nepoštivanje Ustava je akt uperen protiv države.

Vlada koja ne zna pokretati proizvodnju i ne poštuje Ustav, nikome ne treba.

A.H.

Related Posts

Leave a reply