Ovrha na nekretnini u kontekstu presude EU sud-a pravde

Kako su španjolski javni bilježnici poslali poruku da je javnobilježnička profesija spremna surađivati samo s onom državom koja štiti prava i interese svojih državljana.

Bila bi to poruka i našem zakonodavcu da što prije intervenira u ovršne propise te ih uskladi s europskom pravnom stečevinom, a nije naodmet postaviti pravno i moralno pitanje bi li hrvatski javni bilježnici trebali odustati od provedbe ovrhe na nekretninama na temelju sporazuma koje su sastavljali, a koji sadrže nepoštene odredbe na koje se dužnici/potrošači nemaju zakonskih osnova žaliti, a sve po uzoru na španjolske kolege?

Želja mi je potaknuti hrvatske javne bilježnike, odvjetnike i suce na isti časni postupak.
Da konačno i jednom zauvijek stave interes državljana Hrvatske na prvo mjesto.

 

1/5 ŠPANJOLSKI  JAVNI BILJEŽNICI ODUSTALI

Više o presudi koja je potakla španjolske javne bilježnike da, usprkos dozvoli domaćeg zakonodavstva ( Španjolske države) odustanu od provedbi ovršnih postupaka na nekretninama.

Riječ je o presudi Europskog suda Pravde br: c 415/11 

Kompletnu presudu imate mogućnost pročitati u gornjoj poveznici.

Načelno, riječ je o o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji ne osiguravaju ovršeniku mogućnost prigovora s osnove nepoštenih odredaba ugovora, temeljem kojih se provodi ovrha.

Odnosno nije nacionalnim zakonodavstvom osigurano da :
dužnik/potrošač i
banka/javni bilježnik/ ovrhovoditelji
budu ravnopravne strane u postupku.

Što ukratko znači da su javni bilježnik i banka profesionalci pa znaju više od dužnika /potrošača, a ako duznik nije izričito pristao na neravnopravan odnos , takvi su poslovi pravno neposteni.

2/5 U Hrvatskoj se ” unfair” pravni odnosi duznika i kreditora i dalje  vode ( nazalost) pod “uobičajeno.”

Niz ovrsnih postupaka ( austrijske zadruge i javni bilježnik u Hrvatskoj, banke jednostrano prodale zaduženja agencijama za utjerivanje dugova i slično) je pravno neodrživo.

Oštećeni će u skorijoj budućnosti imati priliku tužiti se s Republikom Hrvatskom na Europskom sudu Pravde i dobiti spor, odnosno materijalnu odštetu jer su hrvatski suci i javni bilježnici “zaboravili” da i Hrvatski državljani moraju biti jednaka i ravnopravna strana u postupku.

Da dužnik/ potrošač ne mora znati da austrijska zadruga nema dozvolu za rad u Hrvatskoj ali sudac/javni bilježnik to mora znati!
Odnosno da dužnik/ potrošač ne mora znati da bi ga banka morala upoznati s prodajom njegovih dugovanja agencijama za utjerivanje dugova ali sudac/ javni bilježnik koji pokreće ovrhu to mora znati i mora štititi interes potrošača!

To Hrvatska tek mora naučiti i usvojiti!
I na tome se temelji postulat Deblokade koji zagovaram.

3/5 EUROPSKI SUD PRAVDE IMA POSLJEDNJU RIJEČ

Zadatak Europskog suda pravde ( Sud pravde) jest osigurati da se zakonodavstvo Europske unije tumači i primjenjuje na isti način u svim državama članicama EU-a.
Donoseći presude Sud uvijek primjenjuje isključivo pravo EU, nikad nacionalno pravo.

Sud je također jedina institucija koja može dati mišljenje, na zamolbu nacionalnog suda, o tumačenju ili valjanosti odredaba zajedničkih pravnih akata koje provode institucije Unije i jedina je instanca mjerodavna za pravorijek u sudovima zemalja članica u slučaju da je nacionalno pravosuđe pozove.


4/5 PRIMJER IZ ŠPANJOLSKE (2013.)

Dužnik, izgubio posao, prestaje otplaćivati rate kredita.
Banka otkazuje kredit i traži od javnog bilježnika izdavanje ovršne klauzule.

Prema španjolskim propisima, ako stranke žele da se ovrha provede putem javnog bilježnika, takvu mogućnost moraju ugovoriti. U slučaju da ne postoji takav dogovor, ovrha se provodi putem suda.

Nastavno, banka pokreće ovršni postupak radi određivanja ovrhe na nekretnini, koja je predmet založnog prava.

Kako se dužnik nije pojavio na ročištu niti prigovorio takvom određivanju ovrhe, sud je odredio prodaju nekretnine.
Nekretnina je prodana na drugoj dražbi za polovinu stvarne vrijednosti.

Nakon što je provedena ovrha, dužnik pokreće poseban postupak pred nacionalnim sudstvom radi poništaja klauzule 15. ugovora o kreditu budući da je ona nepoštena, a time i cijeli ovršni postupak.


5/6 ŠPANJOLSKI SUD TRAŽI MISLJENJE EU SUD-a Pravde

Kako španjolski sudac nije bio siguran, on pita Europski sud Pravde i obustavlja ovrhu do odgovora.
Pitanja:

1) Predstavlja li ovršni postupak prema španjolskom Zakoniku o parničnom postupku (članak 695.), a s obzirom na ograničenja u odnosu na razloge za prigovor u ovršnom postupku, jasno ograničenje zaštite potrošača, budući da on predstavlja formalnu i materijalnu zapreku potrošaču u ostvarenju njegova prava na tužbu ili u ostvarenju prava na pravni lijek takve vrste koji jamče efektivnu zaštitu njegovih prava?

2) Kako tumačiti pojam nesrazmjera u odnosu na:

a) upotrebu klauzule o ubrzanom dospijeću u ugovorima s dužim periodom trajanja (npr. u konkretnom slučaju 33 godine);

b) zateznu kamatnu stopu (koja u konkretnom slučaju prelazi 18%), a koja nije u skladu s zateznim kamatama u drugim potrošačkim ugovorima;

c) jednostrano određenje od strane zajmodavatelja mehanizama za kalkulaciju i određenje varijabilnih kamata, koji na taj način ne dozvoljava dužniku upotrebu prava na prigovor takvom određenju?


6/6 EUROPSKI SUD PRAVE PRESUDIO JE : OVRHA JE NEPOSTENA I UKIDA SE

Sud je na temelju razloga iznesenih u presudi, presudio sljedeće:

1) Direktivu Vijeća 93/13/EEC od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba interpretirati na način da ona isključuje primjenu zakonodavstva države članice (u konkretnom slučaju španjolskog) koje ne predviđa u hipotekarnom ovršnom postupku mogućnost prigovora iz razloga nepoštenosti odredaba ugovora te koje ne dopušta sudu pred kojim se vodi deklaratorni postupak (a koji je nadležan odlučiti o nepoštenosti takvih odredaba) da odredi privremene mjere, uključujući osobito mirovanje ovršnog postupka, kako bi se osigurala potpuna zaštita i efekt konačne odluke deklaratornog postupka;

2) Članak 3. Direktive 93/13/EEC treba interpretirati na sljedeći način:

– pojam „značajne neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocjenjivati u svjetlu nacionalnog prava, osim u slučaju kada postoji sporazum između stranaka, kako bi se odredilo izlaže li i u kojem obujmu ugovor potrošača nepovoljnijem pravnom položaju u odnosu na nacionalno pravo koje je na snazi;

– kako bi ocijenili proizlazi li neravnoteža iz „suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere“, mora se odrediti mogu li prodavatelj ili dobavljač, koji surađuju pošteno i pravedno s potrošačem, razumno zaključiti da bi potrošač pristao na takve odredbe ugovora u individualnim ugovornim pregovorima;

– navedeno treba tumačiti na način da Aneks na koji se ta odredba odnosi sadrži samo indikativnu i neiscrpnu listu odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.

Zaključak:
Pred nama, Hrvatima, su godine kad će ovakve presude postati stvarnost u životima 330 000 hrvatskih obitelji -obzirom da su hrvatski “ovrsni poučak” godinama provodili i suci i javni bilježnici i izvrsna, nacionalna vlast svih političkih boja – a znali su da su odredbe nepoštene.

Čekaju nas godine pravne borbe i na kraju – pred EU sud Pravde.
Po pravdu.

I spoznaja da su i hrvatski javni bilježnici mogli biti časni ljudi kao španjolski.
Svaka čast izuzetcima.

Izvor

 

Tekst uredila: Miriam Kervatin, PR manager

 

Related Posts

Leave a reply