Imao sam obrt, sad živim u bijedi! Blokirani!

Nekada je bio obrtnik. Uspješan zagrebački obrtnik. Poslovao je dobro, zapošljavao radnike, uredno im isplaćivao plaće. No, posao je u jednom trenutku stao. Više nije mogao podmirivati troškove: poreze, doprinose, osiguranja. Počeo se gomilati dug prema državi. Na dug se lijepila kamata, na kamatu nova kamata, sve skupa izvan granica mogućnosti da se taj dug nekim legalnim načinom ikada vrati.

Zadnjih dana povjerio je znancima da razmišlja kupiti neke kvalitetnije slušalice, iste one koje po kvartovima nose nabrijani klinci, i zakorači na željezničku prugu. Slušalice bi ga spasile sumnje u samoubojstvo. A supruga bi od njegove police životnog osiguranja mogla vratiti dug i mirno živjeti do kraja života.

Slična je i naša druga priča: bavio se obućarstvom kao obiteljskim obrtom. Bio je to zanat koji je prvi izučio njegov otac, potom i njegova djeca. Specijalizirali su se za ortopedsku obuću.

U poslu su bili dobri, u jednom su trenutku zapošljavali 15 radnika. Kada je kriza zakucala na vrata Hrvatske, posao je drastično pao. Državi su ostali dužni 17.000 kuna na ime zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. U godinama koje su slijedile, dug je s kamatama narastao na 140.000 tisuća kuna. Pet godina oni su ga, u nastojanju da raščiste poslovanje, postupno vraćali.

No, odlazak u mirovinu taj je proces naprasno prekinuo. Primanja su pala na 900 kuna, i više nije bilo govora da se dug vrati. Danas živi u stanu u kojemu struju dobiva iz agregata koji je postavio na terasu. Isprva nije mogao platiti jedan račun za struju. Potom ni drugi. Stizala su upozorenja i obavijesti. Samo nije stizao novac kojim bi te račune platio. Na trosjedu u dnevnom boravku ima tri vreće rješenja o ovrhama.

Leave a reply